Kotezi se nalaze na sjeverozapadnoj strani Popova polja.

Motivi:
1. Podaci
2. Dzamija Muje Kotezlije
3. Skale u munari
4. Munara
5. Mihrab

Prema usmenom predanju, ovu džamiju je podigap Mujo Kotezlija, koji je, nakon što su osmanske vlasti osvojile Hercegovinu, u ime sultana dijelio Popovo polje kao erazi-emiriju stanovnicima, te od taksi, tarifa sagradio džamiju u Kotezima.

Prisutnost kasnosrednjovjekovne nekropole sa stečcima u Kotezima govori o starosti ovog naselja. U vrijeme osmanske vladavine, od osnivanja Ljubinjskog kadiluka krajem 16. Stoljeća, Kotezi su se stalno nalazili u sastavu ovog i Trebinjskog kadiluka.

Džamija u Kotezima ima središnji molitveni prostor, ulazni prostor sa sofama, bila je natkrivena četverovodnim krovom i ima kamenu valjkastu munaru. Ovakav oblik munare rijetko je zastupljen u Bosni i Hercegovini. Prvobitno, džamija je bila pokrivena kamenim pločama. Džamija ima nekoliko mezara u svojem haremu, a sastavni dio kompleksa džamije su dvije čatrnje-cisterne za vodu koje su sagrađene izravno uz džamiju sa njezine sjeveroistočne strane.

Godine 1942. Devastirana je džamija, sa koje je skinut krov, a mektebska zgrada, pozicionirana jugozapadno od džamije, u kojoj se nalazio i stan za mualima, srušen je. Nakon 1942. godine ovi objekti nisu nikada obnovljeni.

Srednjovjekovna bosanska država jedna je od najstarijih u Europi i datira iz 11. stoljeća. Država je 700 godina imala svoje dinastije, kraljeve i kraljice, prinčeve i princeze.

Dinastija Kotromanić vladala je bosanskom državom od 11. do 14. stoljeća.

Srednjovjekovna bosanska država bila je autonomna dok je nije osvojilo tursko Otomansko carstvo 1463. godine, u invaziji koju je vodila značajna povijesna osoba Sultan Mehmed Osvajač.

Stanovništvo je uglavnom bilo povezano s bogumilskom vjerom; oni nisu priznavali vladavinu katoličkog pape, niti Pravoslavnu crkvu.

Prije nego je na koncu pala pod tursku vlast, dvije velike moćne sile uspinjale su se zauzeti Bosnu: ugarsko i tursko carstvo. Smještena između čekića i nakovnja, premala i preslaba da bi se obranila, ali također podijeljena vjerskom nesnošljivošću, bosanska država konačno je pala pod vlast Turskog carstva, koje će nastaviti vladati njome idućih 500 godina.

Jednom kada je bosansko kraljevstvo palo, pala je i posljednja bosanska kraljevska dinastija. Tijekom njezine burne povijesti, čak i nakon odlaska Turaka, Bosnom su vladale brojne države i različite ideologije su se pronosile njezinim teritorijem.

Sarajevski profesor, arheolog i povjesničar Enver Imamović s Filozofskog fakulteta u Sarajevu nedavno je završio genealoško stablo bosanskih kraljevskih obitelji. Projekt je predstavljen javnosti i izazvao je veliko zanimanje.

U doba bosanske države kraljevska obitelj bili su Kotromanići. Imamovićevo stablo pokazuje sve kraljeve, kraljice i njihovu djecu — princeze i prinčeve.

“Čak i prije mene brojni povjesničari jasno su utvrdili da dinastija obitelji Kotromanić potječe iz potpuno domaćih korijena u Bosni. Oni su bili naši vladari iz Srednjeg vijeka, na teritoriju sadašnje središnje Bosne, na području u okolici gradova Fojnice, Kreševa i Kiseljaka”, kazao je Imamović.

“To područje nekad se zvalo ‘kraljevska zemlja’ u Srednjem vijeku. To je bila kraljevska imovina i budući da je to područje bilo iznimno bogato u srednjovjekovnom razdoblju, s rudnicima zlata, srebra, bakra, željeza i olova, ova obitelj je prvo napredovala gospodarski, a potom i politički. Kraljevstvo se širilo dok nije ujedinjena cjelokupna Bosna”, kazao je.

Rezultat višegodišnjeg istraživanja predstavljen je na umjetničkom plakatu koji prikazuje povijest Bosne u razdoblju koje se proteže proteklih 700 godina. Dva akademska slikara iz Sarajeva također su bili angažirani na projektu.

Dokumenti potrebni za kreiranje plakata došli su iz arhiva Dubrovnika, Ankare, Italije, Njemačke, Austrije, Mađarske i Bugarske.

Izdvojio i pripremio: Enver Čustović

Grb srednjovjekovne Bosne, od doba njenih banova i kraljeva do 1463. godine, je predstavljao grb dinastije Kotromanić: – štit plave boje, koji je na pola podijeljen srebrenom dijagonalnom gredom, u čijem se lijevom i desnom polju nalaze po tri zlatna ljiljana, sve nadvišeno viteškom glavom sa plaštom ili krunom Kotromanića. Ljiljan na grbu dinastije Kotromanić je ljiljan koji je specifičan za Bosnu “Lilium bosniacum”.

Grb Bosne i Hercegovine prikazan u Fojničkom grbovniku;

Grb Bosne prikazan u Fojničkom grbovniku čini smeđi štit sa nazubljenom krunom. To je složen grb koji se sastoji od dva grba:

Grba Bosne kakav je izradio Ulrich Richental u svom grbovniku rađenom između 1414. – 1418. godine, koji čine dvije nazubljene koso ukrštene grede, koje na gornjoj strani posjeduju glave sa krunama. i Grba Ilirije sastavljenog koncem 16. stoljeća po zamisli dubrovačkih Ilira, koji predstavlja crveni štitić sa srebrenim polumjesecom i osmokrakom zvijezdom, okrenut prema gore.

Grb odaje da Fojnički grbovnik nije sastavljen 1340. godine nego da potječe iz vremena ilirskog pokreta u Dubrovniku, dakle krajem 16. stoljeća. Također postoje indicije da su ovaj grb koristili ustanici u XIX stoljeću

Grb Bosne i Hercegovine od 1878. do 1918. godine;

Grb Bosne i Hercegovine, korišten za vrijeme Austro-Ugarske okupacije je modifikacija grba Hrvoja Vukčića Hrvatinića bosanskog velikaša iz 14. stoljeća.[citat potreban] Grb je predstavljao: Zlatni štit, iz čijeg lijevog srebrenog obruba, izlazi crvena oklopljena savijena ruka, koja drži srebrenu sablju, sa zlatnom drškom, okrunjen krunom od heraldičkih lijljana.

Grb Bosne i Hercegovine od 1946. do 1992. godine;

Grb NR /SR Bosne i Hercegovine je usvojen 31. decembra 1946. godine zajedno sa zastavom NR kasnije SR Bosne i Hercegovine. Blazon grba: Iza dva ukrštena snopa pšenice, nalazi se kontura naselja, sa dva dimnjaka iz koji se puši dim, ispred zupčanika, sve okruženo vijencem s crvenom trakom. Vijenac se sastoji od jelinih grančica sa desne strane i grančica bukve sa lijeve strane, nadvišen zlatno obrubljenom crvenom petokrakom zvijezdom

Grb Republike Bosne i Hercegovine od 1992. do 1998. godine;

Grb Republike Bosne i Hercegovine zvanično je usvojen 4. maja 1992. godine. Zasnovan je na grbu prvog bosanskog kralja Tvrtka I Kotromanića.Grb predstavlja zlatno obrubljeni, plavi štit, podijeljen na dva polja srebrenom dijagonalnom gredom sa po tri ljiljana zlatne boje u svakom polju.

Sadašnji grb Bosne i Hercegovine

Sadašnji grb Bosne i Hercegovine je usvojen 20. maja 1998., a zasnovan je na zastavi Bosne i Hercegovine. Grb čini zašiljeni plavi štit, u čijem se gornjem desnom uglu nalazi zlatni tugao, a paralelno lijevoj strani (hipotenuzi) trougla, od gornjeg do donjeg ruba, proteže sedam srebrenih izlazečih zvijezda. Grb je sastavni dio zastave Bosne i Hercegovine i simbol njenog historijskog i državnog kontinuiteta i u novim, promijenjenim društvenim okolnostima. Kao državni simbol stupio je na snagu 4. februara 1998. godine, čime je u upotrebi zamijenio dotadašnji grb Republike Bosne i Hercegovine sa ljiljanima, koji je i dalje ostao ukorijenjen kao nacionalni simbol Bošnjaka

ZASTAVE BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU

Zastava Bosne od sredine XII vijeka do 1463. godine;

Zastava Banovine, a potom i Kraljevine Bosne, zasnivala se na grbu bosanske dinastije Kotromanić, Kralja Tvrtka I i njegovih nasljednika. Zastava srednjovjekovne Bosne bila je bijele boje sa grbom dinastije Kotromanić na sredini. Zastava Kraljevine Bosne se razlikovala od zastave Republike Bosne i Hercegovine, po tome što je imala krunu sa heraldičkim ljiljanima. Isti štit i zastavu koristila je bosanska vojska za vrijeme bitke na Kosovu protiv Osmanlija

Zastava Bosne od 1831. do 1832. godine;

Za vrijeme borbe za autonomiju Bosne od septembra 1831. godine do juna 1832. godine, pod vodstvom Husein-kapetana Gradašćevića usvojena je nova zastava Bosne. Početkom 1832. godine Bosna i Hercegovina je kratko vrijeme bila oslobođena osmanske vladavine i proglašena je nezavisnost. Zastava korištena od 1831. do 1832. godine bila je zelene boje sa žutim mjesecom i zvijezdom petokrakom u sredini. Zastava se počela koristiti sa početkom borbe protiv osmanske vlasti 14. septembra 1830. godine

Zastava Bosne od 1875. do 1877. godine;

Za vrijeme velikog bosanskohercegovačkog ustanka 1875. do 1877. godine pobunjenici su koristili ovu zastavu. Zastava je bila vodoravno podijeljena na dva dijela, gornji bijeli i donji crveni. U gornjem polju zastave nalazio se crveni polumjesec sa crvenom šestokrakom zvijezdom. Postoje indicije da su ovu zastavu koristili pobunjenici protiv austrougarskog okupatora 1878. godine. Zastava se počela koristiti sa početkom ustanka 1875. godine

Zastava Bosne od 1878. do 1878. godine;

Nakon pristanka sultana da Bosna pređe pod austrougarsku upravu, osmanske trupe povučene su iz Bosne i Hercegovine. U isto vrijeme je u Sarajevu izabrana Narodna vlada i de facto je proglašena nazavisna Bosna. Po ulasku austrougarskih trupa u Bosnu izbile su bune protiv austrougarskog okupatora. Zastava koju su koristili pobunjenici iz 1878. godine bila je zelene boje sa žutim polumjesecom i zvijezdom petokrakom u sredini, a usvojena je 28. juna 1878. godine

Zastava Bosne i Hercegovine od 1878. do 1908. godine;

Poslije austrougarskog preuzimanja Bosne i Hercegovine 1878. godine izrađena je nova zastava za Bosnu i Hercegovinu. Inače zastave zemalja unutar Austro-Ugarske monarhije imale su standardiziran izgled. Sve su zastave bile vodoravno podijeljene na dva dijela u različitim bojama. Za Bosnu i Hercegovinu izabrane su crvena boja za gornje polje i žuta boja za donje polje. Na sredini zastave se nalazio tadašnji grb Bosne i Hercegovine. Zastava je usvojena krajem 1878. godine

Zastava Bosne i Hercegovine od 1908. do 1918. godine;

Poslije austrougarske aneksije Bosne i Hercegovine 1908. godine korištena je zastava podijeljena vodoravno u dva jednaka dijela. Gornji dio zastave bio je crvene boje, a donji žute. Ova je zastava bila gotovo identična onoj iz 1878. godine, s izuzetkom uklonjenog bosanskoga grba

Zastava Bosne i Hercegovine od 1946. do 1992. godine;

Zastava Narodne / Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine se sastojala od crvene podloge u čijem se lijevom gornjem uglu nalazila zastava Jugoslavije, obrubljena zlatnožutom trakom. Odnos širine i dužine zastave je jedan prema dva. Prije usvajanja ove zastave, kao zastava Bosne i Hercegovine koristila se crvena zastava sa zlatno obrubljenom zvijezdom u sredini. Zastava je usvojena 31. decembra 1946. godine donošenjem odluke o zastavi Bosne i Hercegovine.

Zastava Bosne i Hercegovine od 1992. do 1998. godine;

Zastava koja je usvojena 4. maja 1992. godine za zastavu Republike Bosne i Hercegovine, zasnivala se na zastavi srednjovjekovne Bosne i bosanske dinastije Kotromanić. Zastava Republike Bosne i Hercegovine bila je pravougaonog oblika, bijele boje sa grbom Republike Bosne i Hercegovine u sredini. Odnos širine i dužine zastave bio je jedan prema dva. Prvi put je zvanično predstavljena 22. maja 1992. godine ispred zgrade UN-a u New Yorku

Sadašnja zastava Bosne i Hercegovine

Sadašnja zastava Bosne i Hercegovine je usvojena odlukom Visokog predstavnika za provođenje dejtonskog mirovnog sporazuma, Karlosa Vestendorpa, 4. februara 1998. godine. Zastava je plave boje, desno od centra nalazi se trougao žute boje. Paralelno lijevoj strani trougla, od gornjeg ruba zastave do donjeg ruba, proteže se red devet bijelih petokrakih izlazećih zvijezda. Zastava je pravougaonog oblika. Odnos izmedu širine i dužine zastave je jedan prema dva. Zastava je prvi put predstavljena na zimskim olimpijskim igrama u Naganu 1998. godine.

Iz svega navedenog i viđenog može se zaključiti da Bosna i Hercegovina ima bogato heraldičko i veksikološko naslijeđe, što ukazuje na njenu dugu državnost i geopolitičku cjelovitost.

Izdvojio i pripremio: Enver Čustović

Stari grad Ključ danas

Ključ je stari grad u istočnoj Hercegovini, Bosna i Hercegovina.

Ključ je bio rezidencija Sandalja Kosače i njegov najvažniji grad u kome je izdao najviše povelja. Sandaljev nasljednik,Stjepan Vukčić Kosača, često je boravio u Ključu i primao poslanstva, mada već tada grad nije imao isti status.

Plemićki grb Kosača

Nije objašnjeno zašto se Ključ ne navodi već u prvoj povelji aragonsko-napuljskog kralja Alfonsa iz 1444. godine, kada se potvrđuju posjedi Stjepana Kosače. Kao ime Glutsch pominje se 1448. g., a kao ime Cluz cum castris et partinentiis suis, 1454. godine.

Nadgledajući susjednu Cernicu (staro naselje još u vrijeme Rimskog carstva), grad je osmatrao kretanje najvažnijim trgovačkim drumom, Dubrovnik-Goražde. Medu hercegovim rezidencijama najduže je opstajao pod osmanskom opsadom. Tako je upad njihovih pokretljivih trupa osujećen u julu 1463. godine, ponovnim i kratkim pripajanjem hercegovoj teritoriji. Krajem 1465. godine Kosača od Dubrovčana traži namirnice za opkoljenu tvrđavu. Zbog bojazni od odmazde, njegov zahtjev je odbijen i upućen na ugarske zapovjednike.

Hercegov sin Vlatko neposredno upravlja Ključem od 1464-1468. godine, da bi slijedeće godine pao pred Osmanlijskim osvajačima namjesnik hercegovačkog paše. Pred Austrougarsku aneksiju, 1878. godine, ulogu Ključa preuzima novopodignuti grad u Koritima.

Arheologija

Odmah poslije 1878. godine, na Ključu je istraživao inženjer Hugo Jedlička. Vodeći arheološka iskopavanja, prenio je dva topa u Zemaljski muzej u Sarajevu. Na brdu Ćućenica južno od grada nalaze se stećci iz srednjovjekovnog doba od kojih su neki prenešeni u Zemaljski muzej.

Arhitektura

Izgled u vrijeme Kosače

Položaj zidova ograničen je krečnjačkim gromadama pri spajanju vanjskog bedema, dok stjenoviti teren do krajnosti štiti istočni bedem gornjeg grada. U njemu je ulaz sa dovratnicima visokim 1,70 m i širokim 0,80 m. Teren je nivelisan ispred donjeg praga, a iznad njega usječeni su stepenici za izlaz na stražarsku stazu.

Unutrašnjost zatvara dvorišni prostor 51×19,2 m, a na najvišem grebenu uzdiže se glavna kula četverougaone osnove, 8,00×8,00 metara sa zidom debelim 1,80 metara. Južno od glavnog ulaza raspoređena je četvrtasta kula 7,00×3,40 metara koja je služila kao tamnica. Sa zidovima širokim od 0,80 do 1,00 metara, ona je nadzirala tajni izlaz za donji grad.

Iznad sjeveroistočnog bedema zapažaju se topovski otvori i brojne puškarnice. Na zidovima glavne kule vidljiva je daleko manja brojnost otvora za vatreno i hladno oružje.

Za arhitekturu grada možda je najvažniji opis spoljnog bedema gornjeg grada, visokog oko 7,00 metara i širokog do 3,50 metra, neuobičajeno za srednjovjekovne bosanske gradove.

Prilaz glavnom ulazu gornjeg grada bio je izveden kroz bočni zid visok 2,00 m i širok 1,40 m. Uz nju se prepoznaju ostaci neidentifikovane stambene zgrade na putu prema tamnici.

Sa Hercegovom vlašću Ključ gubi političku ulogu, ali mu raste strateška i ekonomska vrijednost. Tada su zidovi ojačani srednjovjekovnim opusom incertumom sa ispunom od trpanca u krečnom malteru.

• humsko-dukljanski prostor

• područje Dubrovnika

• područje srednje Dalmacije

Davani su joj različiti nazivi: bosančica, bosanska ćirilica, bosanica, bukvica, hrvatska ćirilica, hrvatsko pismo, bosansko-hrvatska ćirilica, srpsko pismo i, sve češće- zapadna ćirilica.

• U naučnoj literaturi se, pored ostalog kaže: Šireći se od 10. vijeka sa istoka, iz Bugarske, val ćirilice zahvatio je i dio bosanskoga područja, gdje se razvio u poseban oblik i posebnu varijantu ćirilice sa primjesima glagoljice ilatinice. To pismo ima svoj osobiti duktus, odbacuje stsl. slova, a uvodi nove znakove za svoj jezik, te sa oblikom i pravopisom razlikuje od bugarske i srpske ćirilice.

• Broj spomenika pisanih bosančicim veći je i raznovrsniji u odnosu na spomenike pisane glagoljicom, jer veliki broj njih je u pojedinim periodima prepisivan sa bosanske glagoljice na bosančicu.

• Mnogi spomenici pisani u Bosni, rukopisni i ostali, uništavani su u višestoljetnom procjepu između neprijateljskih crkava, Istoka i Zapada, mađarske invazije, posle osmanlijskog prisustva u Bosni. Samo jedan fragment knjige iz vremena bosanske samostalnosti čuvan je do donašnjeg agresorskog rata u Bosni od prvih komšija, to je Čajničko jevanđelje. Ostalo je rasuto po svijetu, i svojatano kako je kome odgovaralo. Zato se smatralo da nema bosanskih rukopisa.

• Najstariji spomenik pisan bosančicom jeste Humačka ploča (10. st.) zatim Povelja Kulina bana od 29.08. 1189. godine.

• Bosančicom su pisani: nadgrobni i ktitorski epigrafi u Travuniji i srednjoj Bosni, Miroslavljevo jevanđelje (12. st.); razni crkveni i svjetovni rukopisi sa brojnim elementima čistog i živog narodnog govora; nekanonski tekstovi (apokrifi, molitve); zapisi, netpisi, povelje, pisma – kao značajno blago diplomatske bosanske pismenosti sa izrazitim njegovanjem narodnog jezika; razna jevanđelja, djela apostolska, poslanice, apokalipse i apokrifi (kao prijepisi bosanskih glagoljskih tekstova) evanđelje Manojla Grka (Mostarsko evanđelje), evanđelje Divoša Tihoradića, Četveroevanđelje iz Dovolje,Giljferdingov apostol, Srećkovićevo evanđelje, Ljubljansko bosansko evanđelje (Kopitarevo), Nikoljsko evanđelje, Vrutoški rukopis, Daničićevo evanđelje, Rukopis Krstjanina Hvala, Čajničko evanđelje. Izvjestan zastoj u razvoju pismenosti križarskih pohoda na Bosnu i lomača, da bi u 14. st. stasavalaCrkva bosanska i bio izražen procvat pismenosti, kulture i civilizacijskog svaralaštva na bosančici.

• Na bosančici su pisani i Povaljski prag na ostrvu Braču 1184., listina omiškoga kneza Đure Kačića Dubrovniku1278 i Povaljska listina iz 1250, te Poljički statut iz 1440. god. i mnogo drugih tekstova, po čemu je ovo pismo i jedno od tri pisma u Hrvatskoj). Brojni su natpisi na stećcima, a poznat je i prijepis Ljetopisa popa Dukljanina. Od 16. do 18. st. bosanski franjevci su bosančicom štampali oko 40 knjiga. Osim u Bosni, njome se pisalo i u Dubrovniku,Makedoniji, Krajini, na ostrvima i u pojedinim sjevernim krajevima Hrvatske. Zadržala se kod bosanskih franjevaca do polovine 19. st., a kod bošnjačkih muslimanskih porodica i do najnovijih vremena.

• Od najstarijega doba postojala su dva oblika bosančice: ustav, kojim su se pisane povelje, listine i isprave vladara bosanskih visokih plemstva (npr. Povelja Kulina bana) – od 10. do 15. st. – do ulaska Bosne u osmanlijsko-islamski civilizacijski krug; i drugi: kurziva, kojom su pisani rukopisi od 13. st. pa dalje do 19/20. st.

BOSANČICA – M.Tentor

Na svijetu ima sva sila pismena a ipak svi su se alfabeti kulturnih naroda razvili iz jednog tzv. feničkog alfabeta. Te raznovrsne promjene bit će prouzročile nove političke i kulturne prilike, nove etničke dispozicije i novi estetski osjećaji. Kako se svjetovna kultura dotiče samo periferije čovječjega života, a vjerska kultura zahvaća čitav osobni opsta­nak, vidimo iz povijesti čovječanstva, da pismo stoji u prvom redu pod utjecajem vjere.

Pojedini narodi lako mogu da prihvate tuđu kulturu i jezik zavojevača, dok s promjenom vjere i pisma ide vrlo teško: i jedno i drugo se prihvaća, kad narod izgubi sve svoje narodne osebine. Istom s promjenom vjere ide uporedo i promjena pisma.

Stara je Aleksandrija postala za helenističko doba središtem grčke kulture, ali egipatski narod ne prima grčko pismo. Tek s pobjedom kršćana u Egiptu, napušta se domaće pismo.

Aleksandar Veliki pokorio je Prednju Aziju, i njegovi nasljednici (Seleukidi, Sasanidi) uvode u Perziju grčki duh, ali perzijsko pismo (spehlevi) ne ustupa grčkome.

Rusija se s Petrom Velikim orijentira prama europskom zapadu, od kojega uzima sve naučne i kulturne tekovine, ali zadržava ćirilicu (“graždanka” je samo mala koncesija lovom duhu).

Japanci postaju po kulturi pravi Europejci, prihvaćaju svu europsku svjetovnu kulturu (prirodne nauke, medicinu, tehniku, političku i vojničku organizaciju), ali ne primaju ni vjeru ni pismo svojih učitelja.

Jedni Armenci napuštaju svoj jezik i govore turski, ali pišu armenskim pismom, drugi govore kurdski, ali pišu svojm starim pismom.

Anglizirani Hindusi pišu engleski arapskim slovima. Sirijski kršćani rascijepiše se u tri sekte, za to pišu trima nijansama sirijskog pisma.

Grčki kodeksi Sirije, Palestine i Male Azije ne razlikuju se između sebe, jer je jedna grčko-istočna crkva, dok tamošnji katolici pišu drukčijim grčkim pismom.

Kopti imaju posebnu kršćansku crkvu, za to i pišu na svojem ina grčkom jeziku posebnim pismom, koje se razvilo iz grčkoga.

Slaveni dobivaju posebnu liturgijsku organizaciji, u to Konstantin-Ćiril stvara posebno pismo. A i s ćirilicom se kasnije dorada novo stiliziranje grčkog pisma, dok Rumunji, koji nemaju svog patrijarka, nemaju ni svoga pisma, već prihvaćaju ćirilicu svojih susjeda.

Poljaci, Česi, Slovaci, Slovenci i Lužički Srbi, upotebljavaju latinicu bez ikakve svoje stilizacije, jer nema posebne poljske, češke itd. crkve.

Kršćanska latinska služba Božja u prvom tisućljeću u sjevernoj Italiji, Galiji, Španiji i Irskoj nije bila rimska (kao što je danas), zato imamo u Milanu ambrozijansku liturgiju, u Galiji galikansku, u španjolskoj mozarapsku, a irska je crkva najsamostalnija.

Paralelno s tim obrednim razlikama imamo različite nijanse latinskog pisma: langobardsko u jednom dijelu Italije, merovinško u Francuskoj, vizigotsko u španjolskoj, litterae tonsae u Irskoj.

Dakle samo nijansa latinskoga pisma, a posebnih pismena kao za Ulfile ili našega Ćirila nije nastalo, jer se tada u javnom životu ne upotrebljava narodni jezik, već latinski.

U najtežem položaju našli su se Hrvati: jedni sačuvaše slavensku službu Božju s glagoljskim pismom, drugi (u Bosni) odrekavši se glagoljice, koja ne će biti bila nikada duboko pustila korijena, postepeno stvoriše od staroslavenske ćirilice posebno pismo “bosančicu”, a treći, kod kojih je nestalo slav. službe Božje, prihvaćaju latinicu bez ikakve svije stilizacije.

Budući da bosanski muslimani nemaju svoje samostalne vjerske organizacije, pišu ili pismom svojih pređa (bosančicom) ili za hrvatski jezik prerađenim arapskim pismom, koji nema svoga duktusa.

Promjena pisma u vezi je s novom duševnom orijentacijom. Kad su Rimljani u IV. vijeku primili kršćanstvo, mjesto rimskoga poganskoga individualizma dolazi kršćanska općina: pojedinac se nura podrediti kolektivizmu. To se vidi u umjetnosti, gdje je čovjek naslikan mehaničkim crtama i sam za sebe ne znači ništa, već cjelina tih kolektivističkih poje­dinaca ima svoje značenje, a isto tako u starokršćanskoj bazilici gusti niz stupova s isto takvim nizom svetaca i prozora odaju taj kolektivizam. Stari kršćani imali su drukčiji umjetnički osjećaj negoli njihovi poganski suvremenici. Stari kršćani su drukčije mislili i osjećali nego li njihovi poganski suvremenici; zato kršćani, preuzimajući poganski stil, motive, nošnju, oni to samostalno preobrazuju prema novom kršćanskom mišljenju i osjećanju, i tako stvaraju starokršćansku umjetnost.

Iako se uncijala pojavljuje i prije kršćanske duševne evolucije, u njoj se osobito za kršćanstva ogleda nesamostalnost pojedinih slova, a kolektivizam u skupu slova (retku).

Premda se je polovicom IV. vijeka rimsko carstvo raspalo u dvoje, nikad nije bila kulturna uzajamnost među njima veća nego u to doba: kršćanstvo vlada tu i tamo, za to je i duktus pisma grčkoga i rimskog vrlo sličan. Vjera je djelovala i na pismo Rimljana, kojih se pismo u rukopisima razlikuje od pisma poganskih natpisa.

Kad nestaje ambrozijanske, mozarapske i galikanske crkve, i svi uvode rimski obred, nestaje i onih “nacionalnih” pisama (langobardskog, vizigotskog i merovinškog) i svi poprimaju jedno pismo (karolinu), u kojem se odrazuje jedinstvo katoličke crkve. Karolina nije nastala ni na jednom mjestu ni najedanput, a niti se jednako razvijala u svim krajevima.

Kad se je pak razbilo jedinstvo crkve (cf. Avignon i sl.), mijenja se lijepa i okrugla karolina u — goticu: slova su gusta i mobilna, nemirna, prelomljena, što znači dinamiku, dok okrugli lik karoline pokazuje statiku. Kao što su antiqua i fraktura eksponenti dviju vjera, tako su i bosančicu namjerice iz ćirilice preobrazili katolički duhovnici — kako kaže ruski pisac povijesti slavenske književnosti, — da se time udalji od pravoslavnog pisma.

Poznato je, da se pripadnici različitih vjera, a istog jezika, mogu razlikovati i u govoru i u nošnji, u pravnom shvaćanju, u umjetnosti, u upotrebi ere i u nacionalnoj svijesti pa čak i u fiziognomskom izrazu, i u pismu.

I grafologija nam pokazuje, kako različito duhovno stanje utječe na pisanje i da pojedinac ima svoje individualno pismo. Kad je tome tako, i kod mase (gomile) jednakog duševnog značaja (vjere) nastaje novi ritam i u pokretu ruke, što se sve odrazuje i u promjeni pisma.

Nijedan alfabet u današnjem kulturnom svijetu nije pronađen ni najedanput stvoren, već svaki ima svoju povijest. Kako npr. nije karo­lina — kako smo već rekli — nastala na jedan put, tako ima i bosančica svoju dugu povijest, ona ima tu i tamo — i u različito doba — elemenata starijih pisama (ćirilice, glagoljice i latinice), dok nije nastalo posebno pismo, koji ćirilovac ne umije čitati, a srpsku, bugarsku i rusku ćirilicu može čitati.

Srpsko pismo i pravopis razlikuje se od pisanja Bosanaca i onih Dalmatinaca, koji pišu slavenskim pismom. Dok u bosančici slova: i, jery i jat mogu označivati samo glas i, u Srba se pišu sva ta tri slova za ta tri glasa. Bosanci su ikavci, a kako je u ikavaca glas ĕ (jat) prešao u i, pa kako je u narodnom govoru vrlo rano nestalo razlike između jery i i, Hrvatima, koji za razliku od Srba pišu narodnim jezikom, ta slova označuju glas i, dok kod Srba ta tri slova označuju tri glasa za to, što oni ne pišu narodnim jezikom, već starim crkvenim jezikom pravoslavaca, a e zbog ekavskog govora Srba nije mogao označivati glas i.

Poznato je, da je glagoljica savršeno pismo, ali kako ona nije nastala za potrebe hrvatskoga jezika, u njoj nema znaka za glas “j”. Kako su naši Bosanci ikavci, te im je e — i, oni upotrijebiše znak e i za oznaku glasa “j”, kad se e nalazi pored kojeg samoglasnika, npr. gospoea (= gospoja), svoeoj (= svojoj), ali ima i ovako pisanje: svoe (= svoje) mlaemu (= mlajemu, štok. mlađemu), tj. bez označivanja jotacije, kako je bilo i u glagoljici, a nikako nema u Bosni srpskoga je, što je po glagoljskoj tradiciji, kako kaže Srbin Lj. Stojanović. Bosančica se nije zadovoljila, da za l (lj) n (nj) upotrijebi ćirilsku kombinaciju (ja, je, ju), već je pored glagoljskog pisanja pošla kasnije svojim putem: naši su fra­njevci prema talijanskom gl (giglio) i gn (regno) stavljali znak ђ (= đ) pred l odnosno n. I u drugim prilikama oponašali su talijanski pravopis. Srpska ćirilica ima ja, a bosančica mjesto toga upotrebljava slovo e — opet po glagoljskoj tradiciji (ĕ sam bil = ja sam bil, Dimitriĕ = Dimitrija, Ostoĕ = Ostoja).

Za oznaku glasa đ ima bosančica poseban znak (ђ) kao što glagoljica ima “erv”, dok ćirilica (staroslavenska, bugarska i srpska) nema posebnog znaka, već se za taj glas pomaže slovom g. U Miroslavljevu i Vukovu evanđelju ima doduše poseban znak za meki g, ali toga nestaje, čim su se Srbi posve priklonili Istoku. A i napuštanje glagoljice kod Bugara i stvaranje ćirilice koncesija je, grčkom duhu. S istoga razloga odriču se Srbi onoga đ iz Miroslavljeva evanđelja, u kojem ima bugarskih elemenata (nazala).

Taj znak nije u Srba nikada označivao glas “ć”, a u Bosni se već od XIV. stoljeća upotrebljava za oznaku “ć” valjda i za to, što tamo ima kao i kod čakavaca npr. mlaji mjesto mlađi, pa mogu biti. bez L u značenju đ. U staroslavenskom jeziku nema glasa “ć”, zato u glagoljici nema ni znaka za taj glas. Našemu glasu “ć” tamo odgovara glas “št” (opšti = opći, sveštenik = svećenik), zato se i u ćirilici hrvatski glas “ć” piše znakom št, a kasnije i znakom “k” i “t”, dok u bosančici mjesto tog trojakog pisanja (št, k, t) nije pobijedio onaj par excellence bosanski znak ђ, koji se u značenju đ javlja već u Kulina bana.

Ortografija u Bosni ostaje uvijek ista, a u Srbiji se mijenja: pravopisna reforma u Srbiji (počev od 1390.) nikako ne utječe na pisanje naših Bosanaca.

Dalja karakteristika bosanskoga pisanja jest, što se za 1000 upo­trebljava kao u glagoljici, a za 90 nije srpsko G već grčko koppa.

U ćirilici ima sva sila akcenata ili kvačica, čega u bosančici nema, a to će biti tradicija glagoljaške škole, pošto je poznato, da i najstariji glagoljski rukopisi hrvatskoga razreda — kaže Jagić — ništa ne znadu o suvišnim znacima nad vokalima.

Bosančica se mnoštvom ligatura naslanja na latinsku grafiku, a i uglate i prelomljene crte zapadnjačke gotice i beneventane ogledaju se u bosanskom pismu.

U Bosni (i Dalmaciji) pismo je — za razliku od srpskih krajeva — nagnuto na desno, a crte slova produžene su prema gore i dolje: na taj način od rimske kapitale nastala su današnja slova latinice, koja stoje između četiri crte.

Bosančicom pišu već od početka samo katolici i “bogumili” (bosanski krstjani), ona se gaji u samostanima sve do XIX. vijeka, a od propasti bosanskoga kraljevstva sve do naših dana njome se služe odlične muslimanske porodice. Interesantna je i vježbenica pisana poslije Gajeve reforme. (Glasnik XXV, 1919.).

Još prije dolaska Turaka javlja se kurziva, kojom fratri štampaju knjige, npr. Ortus anime (1567.) i Statut bratovštine sv. Kuzme i Damjana u Poljicima (1619.), dok u Srbiji tomu pismu nema traga.

Jezik je u bosanskim jezičnim spomenicima čisti narodni ikavskoga govora; bosančicom pišu i u Dalmaciji (na otocima, u Poljicima, Makar-skoj i u XIV. i XV. vijeku u Dubrovniku), dok je kod Srba nenarodni (crkveni) jezik pisan srpskom ćirilicom, koja je tek poslije propasti bosanskoga kraljevstva importirana iz Srbije.

Lapidarno pismo nalazimo na nadgrobnim natpisima (ima više desetaka tisuća takvih stećaka), kojih ima i preko Drine i u Albaniji. To su natpisi katolika, a tako su međusobno slični, da se može govoriti o tradiciji epigrafske škole (Jagić). Početak takvoga natpisa glasi: se leži, dok bi kod Srba bilo: zde ležit, zde počivat. Nadgrobnih natpisa ima i od vlasteoskih žena: “a se leži dobra vladika Jerina”.

Tako je velik bio utjecaj bosanske Hrvatske, da se bosančicom pišu i turski, grčki, latinski, rumunjski i madžarski tekstovi.

Da je bosančica vezana za katolicizam, vidi se i odatle, što su i katolički Albanci pisali njome, premda im je srpska ćirilica bila geografski bliže.

Bosančica se naslanja na glagoljicu, kako je prije više puta istaknuto. Bosanac, pišući svojim pismom, znao bi umetnuti glagoljska slova, a ima na teritoriju bosanske Hrvatske i posebna glagoljska grafika, koja pokazuje više veza s macedonskom glagoljicom, dok u krajevima današnje Bosne, koji su pripadali hrvatskoj državi, ima ona poznata glagoljica naših vrijednih glagoljaša.

Bosančica uzmiče pred glagoljicom; ima primjera, da u isto doba, čak i od iste ruke potječu rukopisi bosančicom i glagoljicom, npr. bosanski “bogomilski” rukopis nekoga Radosava ima i glagolskih slova, Hval krstjanin bit će pisao i Nikoljsko evanđelje i Bolonjski psaltir; iz doba Hrvoja ima i glagoljice. U Splitu i Omišu piše se bosančicom, dok u crkvi vlada glagoljica, iz Sinja i Klisa ima više bosančicom pisanih povelja, dok tamošnje crkve posjeduju glagoljske knjige. U XVI. vijeku se bosančica širi i u posavsku Hrvatsku: ima oporuka pisanih bosančicom, a Keglevići pišu svoja pisma istim pismom. I graničarski zapovjednici uvelike dopisuju bosančicom.

Interesantna je krasopisna vježbenica, napisana poslije Gajeve reforme, u kojoj su iznesena u ono doba običajna pisma u Bosni. Tu vježbenicu nepoznati dijak zove “Upražnenie” kada piše ćirilicom, a kada se služi bosančicom, Zove je “vježbanje”. To pismo on zove “glagolica” ili “slaviansko dalmatinska bukvica”, kojom se služe stari popovi rimske crkve, a “ovu glagolicu neki zovu Čurlika, izvodeći to od svetog Kirila ili Curila”. (Truhelka u Glasniku bos.- herc. muzeja XXI, 1909.).

Bosna se razlikuje od Srbije i u tome, da bosanske povelje stoje pod zapadnjačkim utjecajem: u njima nema gotovo nikada tzv. indikcije, dok je ona sasvim obična u Srbiji. Na državnim poveljama u Srbiji nema svjedoka, kao što ih nema ni na bizantskim, dok u Bosni (i osobito na Primorju) ima sva sila svjedoka, i to već od XIII. stoljeća (Ninoslav). Za to bolje poznajemo bosansko i hercegovačko plemstvo nego li srpsko.

U bosanskim poveljama nije ovlašten da podjeljuje prava samo pojedinac, već kralj sa zborom plemića.

U Bosni u početku nema potpisa (Ninoslav, Kulin), kao ni kod glagoljaša, već potpisuje pisar (a piše po zapovidi kralja Hrvatin dijak), dok se kod Srba potpisuje kralj (Stefan se pod slavenskim tekstom potpisuje čak grčki). Pisarev se potpis traži još više na Primorju. Bugarske i srpske povelje datiraju se — po bizantskom uzoru — od stvorenja svi­jeta (5508. g.), a u Bosni po zapadnom kršćanskom načinu — od rođenja Kristova. U Srbiji se navodi mjesto, gdje je povelja pisana, a u Bosni u XIII. vijeku nikada.

U Bosni povelje imaju svjetovni karakter, te tu nema ni jedne s Atosa, dok je u Srbiji sasvim obratno.

Vladari imaju i latinsku kancelariju; najstarija povelja potječe od Kulina bana (1189.), pisana narodnim i latinskim jezikom; od Dabiše imamo latinsku povelju.

Specifična bosanska formula je: a se leži na zemlji plemenitoj (u Hrvatskoj: plemenšćina), koja seže sve do Drine. Na kraju se kaže npr. ovako: a se leži Ivan u svojoj zemlji, bratjo, žalite me, ja sam bil jako vi, a vi ćete biti jako ja.

U Bosni su ornamenti: biljke, oružje, grbovi, konjanici, dakle vlada svjetovni duh, a u Srbiji je sve crkveno.

Kao što je bosanska Hrvatska kulturno i dijelom vjerski (kasnije bosansko krstjanstvo) posebna jedinica, tako se ona i pismom odvaja od srpske i hrvatske države, ali kako je bosančica svojim razvitkom zapadnjačka, njom se služe i drugi Hrvati izvan bosanskog kraljevstva (Brač, Split, Poljica, Keglevići itd.).

Bosna je nekako samostalna, često vezana s onom staroslavenskom emancipacijom, koja se ogleda u glagoljskom pismu, pa kad već prihvaća ćirilicu, koja je koncesija grčko-istočnom duhu, ona se naslanja i na glagoljicu, udaljuje se od ćirilice i stvara posebno pismo: odbacuje staroslavenska slova, koja nisu potrebna hrvatskom jeziku, uvodi nove znakove za svoj narodni jezik, razvija nove oblike (č, v, z), organski se razvija nezavisno od staroslavenske, bugarske i srpske ćirilice, prihvaća zapadnjačke ligature, podržava prelomljena slova gotice i beneventane i prima elemente talijanskog pisanja.

U bosanskom se pismu ogleda samostalnost pri fiksiranju znakova za posebne hrvatske glasove, vidi se određena volja, vidi se originalan duk tus; ono je pozajmljeno, kao što su pozajmljeni svi alfabeti, ali ono je novo pismo, kao što su Ulfilino, Ćirilovo i ostala pisma u svijetu.

Napoleon postaje saveznik Sultanu i pomaze mu u suzbijanju jedne pobune na teritoriji Srbije,a Francuzi su takodjer prisutni i na teritoriji Bosne,u nekim manjim sukobima,kao npr.,pomazuci suzbijanje jedne manje pobune u jugoistocnoj Bosni,kada pomazu Hadzi-Begu Rizvanbegovicu,koji je bio pod opsadom u tvrdjavi u Hutovu,blizu Neuma.

Sve ove pobune dovele su do znacajnih drustvenih i politickih promjena unutar Bosne.Najvaznija promjena je ,prije svega,bila uspostava KAPETANIJA u Bosni.Kapetan je bio vojni administrator u pogranicnim pojasevima i njegov zadatak je bio da uspostavlja vojsku,provjerava putnike koji su prelazili granicu,odrzava puteve sigurnim od razbojnika i da izvrsava razne druge policijske i administrativne duznosti.Teritorija kojom je upravljao se zvala “Kapetanija”,koja je mogla biti manja ili veca od Kadiluka.Tokom 17-tog stoljeca ovaj sistem je bio znatno prosiren na unutrasnjost zemlje,a takodjer su bile prosirene ingerencije samih Kapetana,tako da su neke porodice pocele da tretiraju Kapetanije kao nasljednu instituciju.

U vrijeme sklapanja “Karlovackog mira” 1699 godine,u Bosni je bilo 12 Kapetanija,da bi krajem 18-tog stoljeca njihov broj porastao na 32,pokrivajuci prakticno cijelu Bosnu.

Kapetanije su postojale jedino u Bosni.U svojoj sustini,Kapetanije su predstavljale skoro apsolutnu nezavisnost Bosne,sto se tice lokalne uprave,dok se morao placati porez Otomanskom Carstvu,bez razlike.ali to je ipak cinilo Bosnu veoma privilegovanom u odnosu na sve ostale zemlje koje su bile u sastavu Otomanskog Carstva.

1813 godine Sultan pokusava da umanji ovu nezavisnost,te salje u Bosnu Siliktar Ali-Pašu,koji je imao zadatak da zapocne proces ukidanja Kapetanija u Bosni.Sultan uskoro salje veliku vojsku,sacinjenu od Turskih i Albanskih vojnika da pokore Sarajevo,a takodjer 1820 godine izvrseni su napadi na Mostar i Srebrenicu,te su ubijena dva Kapetana:iz Banja Luke i Dervente.Novi Sultan Mahmut II,1826 godine vrsi veliku reformu vojske,sto nailazi na veliki otpor u Bosni,te Sultan salje Abdurahman-Pašu iz Beograda da izvrsi ove reforme u Bosni,ali on postize veoma malo uspjeha u tome.

Godine 1831 dize se velika pobuna Bošnjaka na celu sa Husein Kapetanom Gradascevicem za autonomiju Bosne.Te iste godine Bosanska vojska,sa Husein Kapetanom Gradascevicem na celu,osvaja Travnik i zarobljava Vezira,te ga javno ponizava,tjerajuci ga da skine novu “reformsku” odjecu i obuce tradicionalnu nosnju.Zatim,Bosanska vojska od preko 25.000 vojnika nanosi veliki poraz Velikom Veziru na Kosovu,a 12. septembra 1831 godine,u Sarajevu, i zvanicno proglasava autonomiju Bosne,sto je prakticno znacilo puna nezavisnost Bosne,iako je diplomatski poruceno Sultanu da ce se i dalje on smatrati vrhovnim vladarom Bosne.Sultan,potom,uspijeva da unese neslogu medju Bošnjake,i pridobija na svoju stranu Ali-Agu Rizvanbegovica i Smail-Agu Cengica,te salje veliki vojni kontigent od preko 30.000 vojnika na Sarajevo,te Bosanska vojska dozivljava veliki poraz u maju 1832 godine.Husein Kapetan Gradascevic se povlaci u Austriju i pokret za autonomiju Bosne,odnosno za punu nezavisnost Bosne,biva ugusen tek 1850 godine.

Godine 1836 nekoliko Kapetana iz okoline Bihaca dize pobunu,koja je bila krvavo ugusena od strane vojnih trupa iz Anatolije.Sljedeca velika pobuna se desila 1840 godine,kada je ponovo Vezir bio istjeran iz Travnika,ali i ta pobuna biva uskoro ugasena od strane regularnih trupa Otomanskog Carstva.

1850 godine Sultan salje u Bosnu Omer-Pašu Latasa,koji do kraja 1850 godine uspostavlja potpunu kontrolu nad Bosnom i ukida Kapetanije,te uvodi novi sistem vlasti,koji je dijelio zemlju u 9 oblasti,od kojih je svaka bila pod vlascu Kajmakama.

Godine 1877 Rusija,zajedno sa Austrijom,proglasava rat Otomanskom Carstvu i vec pocetkom 1878 godine Rusi dolaze skoro do Istanbula,poslije cega dolazi do primirja,gdje su Rusi bili ti koji su diktirali uslove,koji su,naravno,isli puno vise njima u prilog,nego njihovim saveznicima Austrijancima.Po ovome sporazumu Rusija obezbjedjuje Bugarskoj da se znatno prosiri i dobije gotovo punu autonomiju od Otomanskog Carstva.Bosna,pak,je po tome dogovoru ostala dijelom Otomanskog Carstva,uz velike reforme,i po clanu 14. toga sporazuma Bosanski prihodi se od tada,pa u naredne tri godine,moraju trositi iskljucivo u Bosanske svrhe.

Ova situacija je bila prilika za Bošnjake da ponovo pokrenu pitanje autonomije Bosne,sto je u medjunarodnim krugovima shvaceno kao opasnost od novih sukoba,tako da ovaj mirovni sporazum biva korigovan u julu 1878 godine u Berlinu,na cuvenom “Berlinskom kongresu”,gdje je odluceno da Bosna,iako teoretski i dalje u sastavu Otomanskog Carstva,bude okupirana i administrirana od strane Austro-Ugarske.

Sve ovo je rezultiralo da Otomansko Carstvo povisuje poreze prema Bošnjacima,te se desavaju velike pobune Bošnjaka 1727,1728,1729 i 1732 godine.

Sljedeca veoma bitna godina jeste 1736,kada Austrija krsi primirje i napada Bosnu,ali njena vojska biva totalno porazena u bitci kod Banja Luke,te dolazi do novog primirja 1739 godine,kada se uspostavlja danasnja sjeverna granica Bosne.

Zatim,ponovo dolazi do velikih pobuna Bošnjaka koje se desavaju 1745 i 1747 godine,a poslije velike pobune Bošnjaka u Mostaru 1748 godine Sultan salje pismo “upravitelju” Bosne,Mehmed-Paši,koje je sadrzavalo samo jednu recenicu : Bosna mora biti ponovo osvojena!

Mehmed-Paša se brutalno suprotstavlja Bošnjacima,poslije te naredbe,i postepeno uspostavlja mir u zemlji,iako je podrucje Mostara kasnije ponovo nastavilo biti centrom nezadovoljstva Bošnjaka prema Otomanskom Carstvu,tako da je Mehmed-Paša bio prisiljen da salje veliku vojsku na Mostar 1768 godine,da suzbije pobunu.

Godine 1788 je razvijen plan o osvajanju Balkana od strane Ruske Carice Katarine Velike i Austrijskog Cara Josipa II,te ubrzo vrse veliki napad na Bosnu.Na pocetku rata obecavaju da ce postivati slobodu vjeroispovijesti svim Bošnjacima muslimanima,ukoliko poloze oruzje i predaju se,a takodjer su se nadali velikoj podrsci Bošnjaka katolicke i pravoslavne vjeroispovijesti u cijelom tom planu.

Kada,1788 godine,ulaze u Bosnu,jedan mali dio Bošnjaka,zaista,i pristupa Austrijskoj vojsci,ali velika vecina Bošnjaka ,svih vjeroispovijesti, pruza zestok otpor Austrijancima na samoj granici Bosne,ne dopustajuci njihov daljni prodor.Bošnjacima je isla na ruku cinjenica da zbog te agresije i Rusija i Austrija bivaju izlozeni velikom diplomatskom pritisku,te,konacno,odustaju od te agresije 1791 godine,a zauzvrat Sultan odobrava Austrijskom Caru oficijelni status “zastitnika krscana”,koji zive unutar Otomanskog Carstva.

Vrlo je vazno uociti ovu cjelovitost Bosne i poseban status koji ona uziva unutar Otomanskog Carstva,dok su susjedne zemlje bile rascjepkane na vise Ejaleta,Bosna ostaje jedinstvena zemlja i zadrzava svoj teritorijalni integritet cijelo vrijeme.

Prvo sjediste Bosanskog Ejaleta je bilo u Banjoj Luci,koje se 1639 godine seli u Sarajevo,zatim u Travnik 1697 godine i opet u Sarajevo 1850 godine.

Iako je Bosna bila pod vlascu muslimana,to nije uopste uticalo na slobodu vjeroispovijesti pripadnika ostalih religija.Drzavna politika se uopste nije sastojala u tome da se Bošnjaci prisile da predju na Islam,niti da se prisiljavaju da se ponasaju kao muslimani.Drzavna politika se sastojala uglavnom u tome da se zemlja drzi pod kontrolom i da se porez Otomanskom Carstvu redovno isplacuje.Nikakve smetnje nisu pravljene katolicima,pravoslavcima ili jevrejima,kojima je apsolutno bilo dozvoljeno da se ponasaju po svojoj vjeri i njenim zakonima u njihovim sopstvenim sudovima.

U zemljama unutar Otomanskog Carstva bilo je vise vrsta civilnih zakona,a generalno je vodjen na lokalnom nivou od strane Kadije.Kadija je bio najvazniji administrator na lokalnom nivou,i oblast nad kojom je on administrirao se zvala Kadiluk.Odredjeni broj Kadiluka je cinio Sandzak,nad kojim je administracija bila od strane vojske.Vise Sandzaka su cinili Ejalet,odnosno Pašaluk.

ZEMLJA BOSNA U PERIODU OD 1600 DO 1699 GODINE

Veoma znacajna godina za Bošnjake jeste godina 1631,kada Mehmed Hevaji Uskjufi iz Dobrnje kod Donje Tuzle objavljuje i prvi zvanicni Bosanski Rjecnik.Radilo se o Bosansko-Turskom Rjecniku,i cijelo vrijeme Bosne unutar Otomanskog Carstva – Bosanski jezik biva jedan od sluzbenih jezika unutar Otomanskog Carstva.Autograf ovoga rjecnika nalazi se u Uppsali (Svedska)

Na vojnom planu u ovome periodu Bošnjaci bivaju regrutovani i ucestvuju u mnogim ratovima koje je vodilo Otomansko Carstvo;od rata protiv Austrije od 1593 do 1603,rata sa Venecijom (Mlecima ili Bnecima)od 1640 do 1669 godine,te ponovo protiv Austrije 1663 godine,poslije cega dolazi do primirja,koje traje sve do 1683 godine,kada se rat nastavlja.U periodu od 1684 do 1687 godine Austrijanci postepeno osvajaju Madjarsku,koja je uglavnom bila pod vojnom kontrolom Bosanskih Spahija,sto je prouzrocilo veliku migraciju Bošnjaka iz Madjarske u Bosnu.Takodjer,Venecija je izvrsila veliki napad na Bosnu 1685 godine,koji je bio uspjesno odbijen.

Potom se ,1697 godine,desava jedna od najtezih invazija na Bosnu od strane Austrijske vojske,pod komandom princa Eugena Savojskog.Poslije pobjede u juznoj Madjarskoj,oko 6000 Austrijskih vojnika dopire cak do Sarajeva i njegove branioce zatice potpuno nespremne za borbu,te 23. oktobra 1697 godine gotovo potpuno spaljuju Sarajevo,koje je tada bilo sjediste Bosanskog Ejaleta i poprilicno veliki grad sa preko 120 dzamija.Austrijska vojska biva ubrzo potisnuta iz Bosne,a sam rat sa Austrijancima se zavrsava tako sto dolazi do sklapanja “Karlovackog mira”,koji je sklopljen u Sremskim Karlovcima 1699 godine.

Ovaj rat je bio prvi veliki vojni poraz Otomanskog Carstva,jer Madjarska i Transilvanija bivaju prepusteni Austriji,a veliki dio Dalmacije i Grcka prelaze pod nadzor Venecije.