Čustović Hasan prof.
20 000 Dubrovnik
Poštovane Bošnjakinje, dragi moji Bošnjaci, ma gdje bili,
na ovozemaljskom Dunjaluku!
Želja mi je da Vam izrecitiram nekoliko lirsko epskih
pjesama “rođenih” u mojoj duši u ratnim i poslije ratnim,
tužnim, vremenima. Da osjetite kako je uznemireno
moje srce kucalo, kada se u našoj zajedničkoj Domovini
Bosni i Hercegovini pucalo.
Bosni u pohode
Bosno moja moj uzdahu odajem Ti svoju tajnu.
Srce si mi uzburkala i divovsku snagu dala.
Duša gori srce boli jer sin Tebe majko voli.
I ne može da odoli da Ti Bosno ne prozbori.
Želja bi mi pusta bila sokolova dobit krila
i doći Ti u pohode da te branim do slobode.
prva polovica 1992.g.
Majka Muslimanka
Mladi momci muslimanski borci
u rat idu kao dobrovoljci.
S hair dovom ispraća ih majka
plemenita majka Muslimanka.
Hamajliju svaka daje sinu
vakat došo branit domovinu.
Bosno moja zemljo poharana
eto Tebi tvojih Muslimana.
Maksuz selam od svoje djece
primi jer bez Tebe nama se ne živi.
1992.g.
Domovini Bosni
Bosno moja lijepa i mila, što si Bosno Bogu
zgriješila.
Da Te snađe neviđena strava, zar zbog toga što
si opjevana.
Zar si kriva Bosno što si živa.
Dušman mrski napade Te krmski, nek su
prokleti razbojnici drumski.
Nikad Bosno od Kulina bana, nisi bila tako
rastrgana.
Zlotvor želi da nas podijeli, ma da nikad
to nijesmo htjeli.
Majko Bosno što Ti učiniše, dušman
želi da te nema više.
Čak i slavno Tvoje ime briše, ne da Bosnom
ljiljan da miriše.
Vrisni Bosno slavno i ponosno, jaram skini
u nebo se vini.
Vječno živi na rijeci Drini!
Grade moj zar je moguće
Moj rodni Grad Ključ izgleda sablasno.
Srušen, smrvljen, spaljen do temelja sravnjen.
Nigdje nikoga nigdje žive duše.
Crne grede koje su moj Grad stoljećima čuvale,
sada se i one skrhane bolom od tuge ruše.
Bedemi stari iz 14. stoljeća puni su jada, čemera
i zločinačkog smeća.
Voljeni Grade što Ti to neljudi učiniše, htjedoše
i na žalost uspješe da Te satru i da Te nema više.
Ali uz Božju pomoć, grdno se prevariše, osjećam da
moj stolni Grad, ponovo punim plućima diše.
Jer ga evo, ispred Dubrovačkog Merhameta, njegovi
Bošnjaci nakon 7 godina, posjetiše i uz tegbir
prozboriše.
Cernico majko i Ključu oče pra, pradjedova
Dižite se, budite se iz očajanja jer dolaze vremena
bolja.
To Svemogući hoće i to je Njegova volja!
1998.g.
Fazlagića Kulo dična
Fazlagića Kulo dična izgledaš mi neobična.
Ljepotice svih Bošnjaka, nedaj se, neboj se
i budi jaka.
Ne boj se trenutačnog mraka.
Evo Tebi u pohode 50 Bošnjaka iz Dubrovnika
Ti dohode.
Ponovno ćeš zablistati, Ti si naša vječna
mati, znat čemo Te sačuvati i nikada
više, nikome nećemo Te dati.
Zato nemoj tugovati!
Tvoj Ključ Grad sa Cernicom, činit će Te
ljepoticom.
A Sarića grede dvije, bit će ljepše nego prije.
Na njima će, ako Bog da, zelen barjak da se vije.
Od Cernice sve do Muhovića, ponovno će se zvati
i vječno ostati Kula Fazlagića!
1998.g.
