VIJEĆE BOŠNJAČKE NACIONALNE MANJINE GRADA DUBROVNIKA

• veličina fonta - +
• Ispis
• E-mail
• Komentara (82)

Predsjednik vijeća Bošnjačke nacionalne manjine Grada Dubrovnika i vijećnik u Županijskoj skupštini Esad Čustović u razgovoru za Dubrovnikpress.hr govori o statusu i problemima Bošnjaka, ali i ostalih pripadnika muslimanske vjeroispovijesti u Dubrovniku. Odgovara kako se nosi s time kada se nacionalna i vjerska pripadnost poistovjećuju, a između ostalog govori i o izgradnji islamskog centra u Gružu.

Musliman nije nacionalna odrednica: Znate da smo se pisali najvećim dijelom kao neopredijeljeni ili često ako je netko živio u Hrvatskoj pisao se kao Hrvat, u Srbiji kao Srbin. Teško je kad živite s tim imenom nekoliko desetljeća i kad ono uđe u svakidašnji život to promijeniti. Ipak, mislim da su vrlo brzo naši sugrađani to promijenili.

 
Koja je zadaća Vijeća nacionalne manjine?
– Vijeća nacionalnih manjina osnivaju se na osnovu Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina. Osnovna zadaća Vijeća je da štite, koliko je to moguće, interese pojedine manjine na određenom području. Također, jedna od zadaća je održavanje raznih tribina i predavanja i drugih događanja i zabave uglavnom humanitarnog karaktera. U program rada smo uveli i jednom godišnje posjet Srebrenici. Organiziramo razne tečajeve, engleskog jezika, informatike… Inače smo na usluzi ljudima, pišemo pravne dopise molbe i sl. Mi smo zadovoljni s odnosom Grada prema našem Vijeću. Odmah na početku našeg rada dobili smo prostore, Grad nas financijski prati koliko je to moguće.

ZAPOSTAVLJENI KOD ZAPOŠLJAVANJA UNATOČ USTAVNOM ZAKONU

S čime niste zadovoljni?
– Provedbom Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina u svezi zapošljavanja. Naime, tim zakonom je dopuštena pozitivna diskriminacija kod zapošljavanja manjina u odnosu koliki je postotak te manjine na ukupan broj stanovnika. U Gradu Dubrovniku nas je preko pet posto, što Bošnjaka, što muslimana, obzirom da su to jedni te isti ljudi bez obzira kako se pisali, jedan brat se piše jedno, drugi drugo. Znači, pet posto nas treba i može raditi u službama Grada Dubrovnika.
Prema mojim saznanjima do 2009. godine je jedan ili nijedan Bošnjak primljen. Jedna mlada pravnica više puta se natjecala, ja sam pisao i dopis i pozivao se na Ustavni zakon, međutim to ništa nije uspjelo. Znači ako je nas pet posto, na dvjesto zaposlenih to je deset zaposlenih. Ako ih radi smo troje ili četvero, kad se raspiše natječaj, ako se javi konkretno jedan Bošnjak i ispunjava uvjete iz natječaja, on ima pravo prvenstva na osnovu Ustavnog zakona. Ova vlast je učinila jedan korak naprijed i nakon 18 godina u gradskoj službi primljen je jedan Bošnjak. Primljeno je još nekoliko ljudi u firme koje su u vlasništvu Grada Dubrovnika, istina je da su to stranački ljudi, ali nije bitno, ipak su Bošnjaci. Znači napravljen je jedan mali iskorak i obećano nam je da će se ta tendencija nastaviti.

Mislite li da Bošnjaci nisu primljeni na posao zato što su Bošnjaci ili je razlog jednostavno bila nečija jača „veza“.
– Nema to veze s time što je riječ o Bošnjacima. Činjenica je da je nezaposlenost u Dubrovniku velika i Bošnjaci dijele tu sudbinu. Međutim, ako je donesen jedan Zakon treba ga provoditi i u praksi. Mislim da je ipak, nažalost najbitnija veza. Kad dođe jedna garnitura vlasti zapošljava, manje više, svoje ljude, kad dođe druga, isto se ponaša.

Osim toga, kakav je položaj Bošnjaka i općenito muslimana u Gradu Dubrovniku od devedesetih godina do danas?
– Općenito mislim da dijelimo sudbinu svih naših sugrađana, nismo niti u nekom boljem niti podređenijem položaju. Ekonomska kriza koja duže traje pogodila nas je sve jednako, ne bi rekao da smo u inferiornom položaju.

NAJMILIJE PRISILJENI POKOPATI U MOSTARU IAKO ZA ŽIVOTA MOSTAR  NISU VIDJELI

 
Koji je najveći problem Bošnjaka u Dubrovniku?
– Imamo jedan problem koji nije samo problem Bošnjaka, nego svih muslimana, a kad kažem muslimana mislim na vjersku odrednicu. Najveći dio muslimana u Dubrovniku su Bošnjaci. Ima i Albanaca, ima i onih koji se pišu kao Hrvati muslimanske vjeroispovijesti, svatko se piše onako kako treba, onako kako misli, a zajednički im je problem ukopavanje najmilijih.
To je najveći problem svih ovih godina. Prije rata je dobar dio naših najmilijih ukopavan u susjednim općinama istočne Herecgovine, u Trebinju, Bileći, Gackom, istočnoj Bosni, vrlo malo u Mostaru. Međutim kad su se granice u ratu zatvorile nastao je ogroman problem. Jedan dio ljudi je napravio grobnice na muslimanskom groblju u Dubrovniku. No, to je premalo. Jednostavno se događa da se čovjek koji je rođen u Dubrovniku, živio u Dubrovniku, nema gdje ukopati. Zadnje vrijeme naše najmilije pokopavamo najčešće u Mostaru iako neki od njih nikad nogom za života nisu kročili u Mostar. To izaziva strahoviti revolt. Često sam se bavio tom tematikom, razgovarao sa svim dosadašnjim gradonačelnicima, ali pomaka nema.

Rješenje bi trebalo biti novo groblje na Dupcu.
– Ova nova vlast je na početku mandata izvršila anketu, tisuću i sedam stotina ljudi iskazalo je potrebnu za ukupnim mjestom što je jedan strahovito veliki broj. Međutim do današnjeg dana, koliko znam, isposlovana je samo lokacijska dozvola za pristupni put i započelo se s otkupom zemljišta samo za pristupni put. Ima par pojedinaca koji ne žele dogovorno dati zemljište na otkup. O otkupu zemljišta za samo groblje nema ni govora. Tako mogu slobodno reći da je ova vlast po tome pitanu vrlo malo ili ništa učinila. Da je ova i prethodna vlast bila angažirana oko groblja kao što je angažirana oko golfa na Srđu vjerojatno bi groblje, ako ne izgrađeno, bilo u solidnoj fazi izgrađenosti. Naravno to nije samo problem muslimana.

ISLAMSKI CENTAR U GRUŽU NEĆE IMATI MINARET

Gradonačelnik vam je nedavno obećao uređenje islamskog centra u Gružu.
– U Hrvatskoj postoji samo jedan islamski centar, u Zagrebu drugi u Rijeci se tek gradi. Za islamski centar potrebno je najmanje tisuću i petsto do dvije tisuće kvadrata. U takvim centrima postoje dvorane za sastanke, molitveni prostor i drugi popratni sadržaji, kao i parkiralište. Prostor u Gružu koji se spominje ne znam je li ima 500 kvadrata od čega je sama zgrada, odnosno baraka nekih 190 kvadrata.

Može li se onda tu napraviti islamski centar?
– Nema teoretske šanse da su tu pravi pravi centar. Ako uopće dođe do realizacije toga plana i projekta to bi bio jednim dijelom molitveni prostor, a jednim dijelom kao neke društvene prostorije, prvenstveno za ljude iz Gruža. Najveći broj muslimana u Dubrovniku je iz Gruža, preko 50 posto. Njima je, pogotovo ljeti, iz svima nam znanih razloga, vrlo teško doći u stari grad. Taj prostor bi prvenstveno bio namijenjen tim ljudima. Pozdravljam tu ideju, taj posao vodi predsjednik Islamske zajednice i imam, a nadam se da će ono što je obećano, biti i izvršeno.

 
Kod dijela građana postoji otpor izgradnji islamskog centra zbog bojazni od izgradnje minareta.
– Iako dođe do kupoprodajnog ugovora s GP-om Dubrovnik i Islamske zajednice, sa sigurnošću mogu tvrditi da će to biti medžlis, prostor za vjernike bez minareta. To je i mišljenje općenito članova odbora Islamske zajednice i tu nema nikakve bojazni da će se graditi minaret. U krajnjoj liniji ne može se ni raditi s obzirom na prostor.

I KOD BOŠNJAKA SE DOGODILA “INFLACIJA” VJERNIKA

I sami ste par puta rekli Bošnjaci, pa bi onda pripomenuli kako mislite i na ostale muslimane po vjeroispovijesti. Činjenica je da mnogi ljudi još uvijek danas Bošnjake jednostavno nazivaju muslimanima, bez isticanja nacionalne pripadnosti. Kako se nosite s time?
– Musliman je vjerska odrednica, za mene je pripadnik Islama u Pakistanu, Americi, Bosni, Hrvatskoj, jednim imenom musliman. Godine 1971. nam je dano to nacionalno ime koje je u stvari vjerska odrednica. Bošnjaci je naše stvarno ime, povijesno kroz stoljeća.
Na Svebošnjačkom kongresu 1993. godine u Sarajevu to ime je vraćeno. Od dolaska Austrougarske jednostavno nam nisu dali da se pišemo onako kako se osjećamo. Znate da smo se pisali najvećim dijelom kao neopredijeljeni ili često ako je netko živio u Hrvatskoj pisao se kao Hrvat, u Srbiji kao Srbin. Teško je kad živite s time imenom nekoliko desetljeća i kad ono uđe u svakidašnji život to promijeniti. Ipak, mislim da su vrlo brzo naši sugrađani to promijenili.
Više je to problem, čini mi se, kod naših pojedinaca. Nikome ne odričem pravo da se izjašnjava kako god želi, i prije ovog popisa kad sam razgovarao s ljudima i slao letke to sam naglasio. Prema popisu u Dubrovniku je oko 1500 bošnjaka, još je između 700 do 800 ljudi muslimanske vjeroispovijesti, dok se jedan broj nije izjašnjavao nacionalno, a jedan broj nije se izjasnio vjerski.

Je li vas zabrinjava kad Vas netko nacionalno umjesto Bošnjakom nazove muslimanom?
– Nekad se malo ljutim na to, ali me ne zabrinjava. Ipak treba vremena da to uđe u svakidašnji život, da to postane normalno, da kažeš da si Bošnjak bez problema i predrasuda. Ni u Bosni nije baš sve čisto što se tiče toga, ima i tamo različitih razmišljanja vezano za naciju, većina su Bošnjaci, neki žele da se pišu kao Bosanci. Bosanac je po meni ipak regionalna odrednica. Bosanac može bit i Hrvat i Srbin i Bošnjak koji živi u Bosni. To je nekad i bilo tako. Regionalno bi trebali biti Bosanci, a nacionalno, Hrvati, Srbi i Bošnjaci.

 
Je li se smanjio ili povećao broj Bošnjaka u Dubrovniku u odnosu na prethodno razdoblje?
– Po popisu 2001. bilo nas je nešto više od tisuću i tri sttoine, a sad gotovo tisuću i pol. Povećan je i broj vjernika muslimana. Povećan je i broj Bošnjaka na nivou države. Mi smo. čini mi se još uz Rome, jedina nacionalna manjina čiji se broj povećao. Povećao se i broj pripadnika Islama.

Je li se i kod Bošnjaka 90-tih godina dogodila “inflacija” vjernika?
– Dogodila se ta inflacija u svim državama s područja bivše Jugoslavije. Slično se dogodilo i sa Slovencima, Srbima, Hrvatima, tu nema nekih bitnih razlika.

ĐELO JUSIĆ U SOCIJALIZMU NIJE BIO UGROŽEN

Koliko vam šteti kad Đelo Jusić reče kako je ugrožen?
– Ja poštujem Đela Jusića kao umjetnika i čovjeka. Mislim da nam ne može puno škodit. Koliko je on ugrožen, koliko nije, ja to sad ni ne znam točno. On sad govori da je ugrožen, prije za vrijeme socijalizma nije bio ugrožen.

Koliko je s obzirom na sve to Đelo Jusić uopće aktivan u životu islamske zajednice?
– Imamo devet institucija, centralna i najbitnija je Islamska zajednica koja obilježava 80 godina služebnog djelovanja u Dubrovniku. Koliko znam, on nije član niti jedne asocijacije.

Vijećnik ste u Županijskoj skupštini gdje ste mandat osvojili na NL Stipa Gabrića Jamba. Hoćete li biti na nekoj listi na predstojećim lokalnim izborima?
– Ne mogu sad uopće odgovoriti na pitanje hoću li biti na listi. O tome ne odlučujem samo ja. Ja sam u politici od 2005. godine. S HSS-om sam tada, kao drugi na listi, ušao u Gradsko vijeće. Na žalost tada je raspuštena gradska i županijska organizacija HSS-a, tadašnji predsjednik je otišao u koaliciju sa Šuicom, a ja sam ostao kao nezavisni vijećnik u oporbi, nisam htio mijenjati dres. Danas u županijskoj skupštini sasvim prirodno imam najbolje odnose s vijećnicima HSS-a, pogotovo s Vidom Matićem s kojim sam odrastao u Gužu kao dijete. Nekad smo bili ljuti protivnici u nogometu. Imamo dosta dobre odnose.

 
Kojoj opciji su Bošnjaci bliži, lijevoj ili desnoj?
– Nakon rata Bošnjaci su bili najvećim djelom naklonjeni lijevoj opciji. Međutim vremena se mijenjaju i u tom smislu dolazi do nekih promjena. Uostalom, vidimo i da nema nekih bitnih razlika između sadašnje ljevice i desnice. Teško je sad reći kome su naklonjeni.

Kako gledate na trenutnu situaciju u BiH?
– Htjeli ne htjeli, drugi su nametnuli rješenja u Bosni i Hercegovini. Daytonskim sporazumom učinjena je po meni pogreška i nepravda pa imamo tri naroda i dva entiteta. Sad BiH takva kakva jest, tj. situacija općenito nije dobra, pogotovo kad se sluša Dodika što govori. Uz to je i ekonomska situacija dosta loša. Ja se ipak nadam, ako su kroz povijest više naroda živjeli jedni pored drugih, da će biti tako i ubuduće.